VRTNJA I BLJESCI STVARNOSTI

Izložba
Admir Mujkić: Putovanje, grafike, 2001.g., Sarajevo

prof.dr. Fehim Hadžimuhamedović

VRTNJA I BLJESCI STVARNOSTI

Unošenje svijeta u sebe - širenje sebe u svijet 
 

IIIII

Sasvim osobena ali, u izvjesnom smislu i univezalna, izložba grafika Admira Mujkića nastala je koutjecajem njenog poticaja i okvirne teme - vrtnje derviškog plesa, i upotrijebljenog izložbenog prostora. Njen je rezultat treći kvalitet, onaj koji nadilazi simboličke ali i prostorne učinke samih grafika. Kroz to, izložba problematizira i sugerira razrješenje nekih od temeljnih pitanja umjetnosti u savremenom iskazu, onih koji se tiču strukture umjetničkog izricanja. Naime, akademski grafičar Admir Mujkić ostvaruje i izlaže grafike koje artikuliraju i reinauguriraju trancedentalni sloj umjetničkog djela Sa aspekta savremene umjetnosti radi se o održanju potisnutog sloja. Đilo Dorfles poistovjećuje ovaj sloj sa zahtjevom za transracionalim iskazivanjem. On kaže: “Da bi (umjetnost) zaista dosegnula oblik komunikacije koji prevazilazi intelektualno saznanje i vezivanje za određenu epohu, neophodan je upliv trans-racionalne’ ideje. Ona može da se spoji sa zamišljenom idejom – Bildhafte Denken – koja se smješta u srce simboličke komponente svake umjetničke kreacije. U bliskoj budućnosti ta simbolička vrijednost umjetnosti – koja, danas nedostaje mnogim savremenim ostvarenjima ... iznova će se pojaviti...” (Opšta historija umjetnosti, Leonardo Arte, Milano, 1997) 

IIIII

Princip vrtnje derviškog plesa ima osnovu formalnog ustrojstva u artikulaciji i ustanovljenju vertikalne i mikrokosmološke osovine. Sve su grafike Admira Mujkića prekrivene principom vrtnje i dominacijom Axis Mundi, a likovna ekspresija vertikale javlja se u svakom dijelu pojedine grafike, doslovno ili kao vidljiva potka. Preko osovina i samog generativnog vrtnje čitav se svijet javlja na okupu - na jednom mjestu. Svojevrstan najmanji sastavnik svijeta, i svijet sam, se tako pojavljuju. Čitav svijet biva upijen u središte jedne vrtnje - čitav se svijet rasipa iz središta jedne vrtnje. Ili, u samom procesu i iskustvu vrtnje, onaj koji se vrti unosi čitav svijet u sebe, i širi se, jednovremeno, u čitav svijet i njegov beskraj.

Unutar same grafike, svijet, odnosno njegova slika se tvori u izvjesnom inverznom odnosu: Djelatna slika je smještena u centralnom dijelu slike, kao slika u slici, obično naznačena posebnim okvirom. Tako se, kao svojevrstan ram i predslika javlja veća slika koja se prostire do ivica same grafike. U njoj se po pravilu javlja shematizam (obris i naznaka) antropomorfne figure sa svojim pripadnim okolišem, apstraktno artikuliranih, a likovno riješenih inertnim plošnim oblicima i takvim bojama. Tako se, figurativo govoreći, antropomorfni pejsaž kamenih označenja prostire u cjelini slike, ali biva nevažan - on je tek poticaj. Čovjek je, zapravo, tek polazište. Jer, unutar tog 'kamenog' pejsaža javlja se 'otvor', 'prorez', 'rupa' slike satkane od čipkaste i dekorativne građe - čistog nematerijalnog kvaliteta, kao pravo ishodište pojedine grafike. Tako se u srijedi grube i materijalne ovostranosti može pronaći onostrano suptilnih kvaliteta. Predočeni esteski obrazac je čist, gdje je izvanjsko svijeta geometrizirano i materijalno, statično, monovalentno, shematizirano, bez stvarnih atribucija života, a čovjek je prisutan samo kao obris. Unutarnji, pravi svijet, pokrenutog i dinamičnog, ispunjenog i simboličnog, koji odašilje atribucije života, biva artikuliran u unutarnjem okviru, kao direktna refleksija same vrtnje - čovjeka i derviša koji se vrti oko sebe, oko i unutar čitavog svijeta. Unutar tog unutarnjeg rama, pojavljuju se unutarnje slike, začudno predstave života u kojima istu građu i kvalitet imaju i cvijet, i nebeska kola, i konj, i ljudi u scenama života koji je lijep... Ovaj kvalitet zajedničkog je centralni karakter koji sugeira nadilaženje materijalnog i izvanjskog pojave i približavanje jednom i jednosti Boga. Duhovnost se tako javlja kao logično simbolno stanje grafika, koje su logično ostvarene likovnom ekspresijom u biti smirenog. 

IIIII

Uz formalitet vertikale, koja je osnov cjeline kompozicije grafičkog lista, kvalitet slike unutarnjeg rama zasnovan je na ritmičkom ponavljanju, udvajanju i širenju likovnih elemenata crteža i linije. Taj ritam, koji teži da se, likovnom građom čipkasto ostvarenog i nebojenog crteža, proširi na sve strane, tvori ornamentalni iskaz. Ovaj ornament, bujajuće ekspresije i atribucija živog, jeste jasno odraz ritmičnog vrtnje i derviškog plesa, ali više u simboličkom iskazivanju. Jer, ukupno, ostvarene grafike ne teže ekspresivnom reprezentovanju samih fizičkih kretnji plesa likovnim elementima linija, ploha... Čulnost vrtnje se tu artikulira kao čisti simbol, koga prije svega ostalog, delikatni čipkasti crtež iskazuje. Ostvareni ritam - ornament - simbol... jeste ispuna i prava supstancija svijeta; svijeta, koji, po Admiru Mujkiću, ne može biti projekcija ispraznog dekartovskog prostora. Ali, na prvi pogled paradoksalno, njegovim supstancijalnim ispunjavanjem, sam prostor, u nekom smislu, više nije bitan. 

IIIII

Vrtnja sufije usisava čitav svijet u sebe i širi se na njega. Premda se mora pojaviti na neki način unutar slike, vrtnja nije cilj i tema – to nije slika u kojoj se boravi, ona je samo način da se dokuče neke druge slike – jedan nov i neuobičajen i čudesan pogled na svijet. U vrtnji se svijet oslobađa atribucija težina i vremena, otvara se jedan neviđeni svijet. I naučni eksperimenti sa vrtnjom, kretanje kroz horizontalni torus, potvrđuju refleks oduzimanja težine. Grafika Admira Mujkića, zapravo unutarnja 'slika čipkastog svijeta koja se javlja u slici', upravo je takva, oslobođena ekspresije težine i formalnih obaveza tvorenja slike.  

IIIII

Modelujmo izvjesne inverzne iskaze ostvarenih grafika, krećimo se prema van, a ne u dubinu pojave i njene slike. Zamišljajmo, predočimo sebi izvjestan postupak iznalaženja pozitiva, ako sliku grafike shvatimo kao njen negativ. Odnosno, koji je to pozitiv svijeta koji je otisnuo, preko ruke i duha umjetnika, ostvarene šare, forme...? Ako uspijemo, odjednom ćemo ugledati začudno običan i začudno lijep svijet! Prije svega, svijet punoće! U ispunjenom svijetu – svijetu punoće nema mjesta za horor vacui. Otisak supstancijalnog svijeta je bezgranično raznovrstan i slojevit. Mnogobrojne skale otisaka svjedoče njegovu punoću. Ornament je prirodno stanje supstancijalnog svijeta, i može se iščitavati i kao njegov ukras. U takvom svijetu i grafika ima dijapazon raznovrsnog iskazivanja, otiskuje stvarnost tehnikom slabog i jakog kontrasta, iščezavajućeg kontrasta, totalnog i totalno oduzetog kontrasta koji oduzimaju površinski sloj slike, itd. 

IIIII

Kad se različiti otkriveni slojevi pojavnosti slože u nekom poretku oni tvore ezoteričke obrasce pojave – svojevrsnu metafiziku pojave. To vrijedi i za sam likovni postupak ostvarenih grafika i predočenih slika, kao i za sam upotrijebljeni grafički materijal, primjenjenu tehniku, itd. U takvom ezoteričkom iskazivanju svijeta grafika i njeni elementi (forma, boja, linija, itd.) nisu pomoćna sredstva simbolične artikulacije, oni su i sami jednakovrijedni simboli - pojave koje se meditiraju i usvajaju kao bilo koja druga pojava. Time se briše granica umjetnosti i života, formalna sredstva i tehnike nisu izvan svijeta oni su njegov jednakovrijedan i jednakopravan dio. Drugim riječima sve činjenice živog i neživog svijeta se spajaju. U tom smislu, ima naznaka da Admir Mujkić meditira i samu grafiku - liniju, plohu, boju... Za ezoteričke obrasce može se vezati i organizacija, odnosno kompozicija slike: Vani-unutra, apstraktno-konkretno, prazno-puno, oblik-ornament, ploha-linija... samo su neki od tih dvojnih karaktera koji se mogu raspoznati u osnovi također dvojne kompozicije, u kojoj, naprimjer, osnova kompozicije - gornje-donje, biva uravnotežena oko horizontalne osovine. Kompozicioni obrazac tu sugerira 'gornje' kao izvanjsko, ali apstraktno i geometrijsko, nasuprot 'donjeg', kao unutarnjeg i ispunjenog. 

IIIII

Akt umjetničkog stvaranja se sastoji u iznalaženju izvanrednog stanja ravnoteže, unutar stvaraoca, odnosno stvaraoca i svijeta. Iznaći to stanje, “zaviriti u sebe”, “dokučiti unutarnje pejsaže”, “probuditi se u snu”, ili, naći tanahnu nit “međ’ javom i međ’ snom” izuzetan je umjetnikov napor.
Po načinu odnosa prema svijetu, iznalaženja tog izvanrednog sklada bliski su u metodu sufija i umjetnik. Sufija, koji iznalazi unutarnji balans i ravnotežu sa svemirom, sa njim preklapa svakodnevni i iskustveni svijet. Umjetnik traži balans između unutarnjeg sebe i vanjskog svijeta. Admir Mujkić utvrđuje i upoređuje dva iskustva, spoznaje i usvajanja svijeta. Ponekad je dva iskustva teže preklopiti.

'Putovanje i traženje' označavaju fenomenološki karakter ostvarenih grafika, gdje je 'slika u slici' osnovni koncept. Ovakvo putovanje otvara bezgranične prostore svakodnevih pojava i samog življenja, nesumnjivo vezano za kulturni obrazac Bosne i njenog islamskog karaktera. Istražujući pojave i njihove slike i paslike, Admir Mujkić uočava bezbrojnu pojavnu slojevitost, ali se, ipak, tematski zadržava na motivu bajke i mita. Sama tehnika 'putovanja' označava svojevrsno 'vertikalno kretanje' od površine slike kroz dubinske slojeve pojave. Ali ... moguće je putovati i 'horizontalno' jednim jedinim pojavnim slojem, kroz oblik vrha lista ili nijansu neke boje. 'Putovanje' je ovdje oznaka za način promišljanja svijeta i likovnog djelovanja, jednovremeno. Vertikalnost 'slike u slici', ili 'slike kroz sliku', označava da se vremenske atribucije dokidaju. Antropomorfno čovjeka je prvi prozor i prvi sloj koji se odbacuje. On je prisutan samo iz razloga svjedočenja tog odbacivanja. Bitna je unutarnjost čovjeka. 

IIIII

U iščitavanju grafika Admira Mujkića, jedna se metafora nameće: Svojevrsni metafizički valjak (supstitut grafičkog valjka i prese) vrtnjom upija i reflektira svjetlost. U bljescima svjetlosti, jednovremeno rađanja i umiranja, trajanja i netrajanja, kratkotrajnosti i vječnosti... rađaju se, otiskuju se i reflektiraju slike. U takvom se stvaranju organsko-linijski udvojeni oblici samih grafika ispravljaju i plešu, komplementirani prvim i vječnim ritmom praskozorja, svjetlom provocirajući rađanja i otvaranja zabravljenih prostora tame... Ko ima unutarnje oko, poput onog što ga ima Admir Mujkić, može vidjeti slike začudnog i bajkovitog svijeta, koji otkrivenim holizmom poziva... 
 Prof.dr. Fehim Hadžimuhamedović