Mujkićeve slike

Izložba

Admir Mujkić: Putovanje, grafike, 2001.g., Sarajevo

prof. dr. Rusmir Mahmutćehajić

Mujkićeve slike

Mujkićeve grafičke slike otiskuju u nemiru mišljenja moguća skrućenja dojmova o njihovoj tvarnoj naravi, usporedivosti s uzornim simbolima, vezi s predajskim kazivanjima i odmaknutosti od preovlađujućih obrazaca.

Odmjerenost u odnosu oblika, ustegnutost u bojenju, povjerenje u bjelinu kao vijenac svakog grafičkog znaka, te odanost majstorstvu koje je iščezlo izvan kazivanja upućuje prema najboljim znalcima bosanskog grafičkog iskustva. Ali, preljevi i jasnaoće, te smirenosti i samoće slegnutih bjelina i jasnih kaligrafskih zapisa u okvirima starog zlata i škrtih crvenih i modrina u rukopisima svetih štiva lebde između Mujkićevih znakova na prostranstvima slika. Sve slike kazuju, čita se od jednog do drugog lista, o neosporivosti Mujkićeve prisutnosti u radionici i kazivanju pouzdanih i tihih majstora starog i novog grafičkog umjeća Bosne.

Nema Mujkićevog lista bez ispitivanja odnosa konačnog i otvorenog te prolaznog i vječnog. U svakom dahu svijet se ruši i uzdiže. Ali, nijedan čas ne zahvata mu ni Osu ni Središte. To je tajna kojom se Mujkić bavi u nastojanju da o njoj kazuje. Time se on sve više primiče neiskazivom. I to je živi glas njegovog grafičkog kazivanja. U njemu su ustrajnosti kruga i opetovanja Sjećanja, uz neiscrpnost Jednosti. U njemu su sve pojedinačnosti i kretnje, uz njihovu nedovoljnost da potvrde Jednotu i Mir. Zato je shvatljiva prisutnost sufija koji sjede s okretanjem i uticanjem Neiskazivom, koji se vrte oko ose svijeta, neuspijevajući je pronaći ni u jednom obliku, zadubljenja u slišanja i gledanja, pri čemu nikada ne biva iscrpljena Ljepota Lica Milosnog.

Iz svega tog proistječe pitanje. Jesu li Mujkićeva preotiskivanja odraz postignutog i smirenog grafičkog umijeća u kojem se s lahkoćom kreću i pokazuju njegove zagledanosti i usredištenosti? 

U preovlađujućoj odvojenosti modernog doba od najvišeg i neizrecivog neprestano nahrljuju navale odozdol, iz nižih predjela bivsvtva, neoblikovane tvari i svega što u nju dospijeva. Govor Višnjeg je, čini se, prekinut u nemogućnosti čitanja znakova u obzorjima i jastvima. Strah iz susreta s mnoštvom odbljesaka, koji napominju iako ne kazuju, potiče prema pitanjima koja su u zamagljenim vidicima proglašena zabranjenim. Je li mogiće pronaći ljudsko središte kao doticaj vječnosti sa svakim “sada”? Kako iz sve rasprostranjenosti u svim smjerovima obzorja pronaći nepotresivu i neiscrpnu srijedu ljudskosti. Ima li znanja koje bi bilo i bivanje? Ali, ako ga ima, kako biti u nedvojini? Ako nema vraćanja u vremenu i prostoru, ima li ga u skupljanju od rasprostranjenosti u obzorjima prema sažetosti u jastvu?

Mujkićeve slike vraćaju svojim govorom prema šutnji kao počelu svega znanog. One naznačuju da slušanje ima viši smisao od govora, da svaki zapis upućuje Bjelini.

Umjetnost modernog doba, kao iskaz jastvakoje samo sebe tumači kao dovoljnim i neovisnim svojim korijenom, ne kazuje, čini se gotovo ništa o ljudskoj svrsi. Pitanje o zlu i dobru, te ružnoći i ljepoti ostaje u takvome vidiku obzorja i jastva sve dalje i dalje. Ali, strast govorenja sve više nadvlađuje tišinu. Nerijetko se čini da su svako sjećanje na Neizrecivo i potreba da se s njim obnovi savez posve nestali iz slike vremena. Iako je umjetnosti i umjenika sve više, ljepote kao pokazivanja vječnosti u časovitim mijenama je sve manje. Mnoštvo postaje razlog i svrha sebi samom. A ljudsko jasvo uzvikuje ipak, u  sve nemuštijem jeziku: Tebi robujemo i Tebi zapomažemo!

Mujkićeve slike su poput neočekivanog pogleda odnekud iz izmještenog središta jastva koje je postalo doživotno zatočeno u sebi samom, te izgubilo svaku otvorenost prema Potpunosti. One su, u skladu s tim, glas mogućeg vraćanja u gledanju i slušanju. U njima nerijetko odbljesnu ljepota i tišina kao stranci u svijetu na koji se priviknuo čovjek bez Boga. Zato su one i podsjećanja na mogućnosti obnavljanja ljudske ljudske veze s Otvorenošću kao Znanjem, Usmjerenošću kao Putem i Vrlinom kao Blagošću i darežljivošću.

Rusmir Mahmutćehajić