BLJESAK PRED OČIMA

Izložba
Admir Mujkić: Putovanje, grafike, 2001.g., Sarajevo

Faruk Šehić

BLJESAK PRED OČIMA

(Inspirisano mapom grafika Admira Mujkića Putovanje)

*** 

Bljesak pred očima. Žute tačkice plove kanalima očnog živca. Slike jure u nepostrojenim gomilama prema gladnoj memoriji, gdje sve žamori i zuji od silnih skladištara koji znaju svoj posao. Slike im same dolaze u naručja i konačno se opuštaju. Um je nježan stroj i prepun je iskričavih boja, od kojih stvara najfinije tvarne i nestvarne predmete. Tu plešu bjelokose aveti, mrtvi ratnici u čeličnim oklopima, zajapurena djeca, mitski ljubavnici, lepršava borna kola, vječno zelena trava na tjemenima nepoznatih božanstava, sve pleše po notama slučaja i nema tu nikakvog ljutitog dirigenta. Želja je kolovođa. San daje ritam svemu. Ovaj ples je vječan. I on pozdravlja i izvanjsko i unutrašnje Sunce, a ono je izdašno i milostivo prema živom i neživom svijetu. Ono u uspavanoj tvari humusa prepoznaje snagu kojoj ni vrijeme ne može ništa. Snaga je prodor u nebo. Snaga je ono što tjera vodu života kroz uzan fitilj vlati trave, da ova zapleše, odjevena u zelenu kraljevsku odoru, u praskavom kolu vasione. Ovaj ples je vječan. Ova radost je biljna, a to je samo početak onoga što slijedi. Kosti su teške, zemlja je lagana. Ništa nije mrtvo zauvijek. Pogledaj onaj Ljubičasti cvijet, u njemu se krije nečiji osmijeh. Kad trava postane Nevjesta tijelu i to je ples na putu za podzemni svijet. Ništa nije mrtvo zauvijek. U humusu gliste su zmijolike sirene, što stvaraju boju za završni make up. Ni ovaj suhi pustinjski vjetar, pomalo nepriličan za mart, vjetar na čijim razbarušenim pramenovima putuje Crna armada anđela, nije samo ruka ništitelja, već i onoga koji svuda baca sjemenke tvari i privida. Ništa nije mrtvo zauvijek. Nastupajući karneval uvodi nas u ljeto. Šumske hlorofilne fontane su oživljene iznova. Iz malih livadnih česmi teku curci zelenog. Zemlja je otvorila svoj ogromni hidrant. Drveće će dodirnuti krajnje nebo. Bit će to savršen poljubac na božanski pogon.

 *** 

Na duguljastim kopljima zaspalo je sunce. U paukovim mrežama zarobljen je smisao jutra. Treba li pozdraviti mladi kosmos jutra? Poljubiti zemlju dok još je hladna i mrtva od sna, milovati nišane obojene bijelim krečom, zaliti cvijeće zarobljeno u saksijama, ostaviti mrve na prozoru za leteće putnike, vjerovati da ništa nije jednostavnije od nabujale žute kružnice koju zovemo sunce, u čijem središtu kuca džinovsko neutronsko srce. Trepetljike sunčevih zraka prolaze kroz zelene kapije tajni, probijaju oklope od zemlje, ispod kojih svjetlucaju kosti davno zaspalih ljudi. Dole je blaga studen. Dole je ljekovita tama. Dole se zalutale misli kriju u tunelima voluharica. Dole je krv pretvorena u živu vodu. Dole su krivovrate sablje, štitovi prepuni ožiljaka, teške kacige, žicom ispleteni pancirni prsluci, bronzani vršci kopalja, nepoderive crne zastave, bojna oprema ostavljena da odleži u vremenu kao vino. Dole kočoperni konji pasu gavranovu polutamu. Dole sjedokosi ratnici pjesmom zacjeljuju rane. Dole su sve bitke odsanjane sem jedne, a to je ona odsudna. Dole su djevojke, buduće žene oblaka. Dole starci ne ječe i ne boje se smrti, jer znaju da ništa nije mrtvo zauvijek. Dole se djeca kupaju u kobaltnim jezerima. Dole nema rijeke iz koje se pije zaborav. U mineralu su zarobljene kapi, što bile su suze. Dole ne postoje glagolska vremena, osim onog koje je neprestano sadašnje. Dole se krije podzemna suština gornjeg svijeta. Dole se ne nalazi naličje gornjeg svijeta. Dole su slijepi miševi preobraćeni u slavuje. Dole ništa nije mrtvo zauvijek.  

*** 

Lelujavi svjetovi vise na volšebnim konopcima. Odjednom se sve zaustavi, kretanje prestane, i plavičasti uzdusi životne energije isparavaju u nebo. Negdje gore, vrhovni zvjezdoznanac, golemim mrežama hvata neodlučne duše i upućuje ih prema vratima kosmičkih tunela, što vode prema višim nebeskim kvartovima. Tu žive terazije svih dimenzija i oblika, jer svako biće ima svoju mjeru. Zvjezdani karavani putuju ka gradovima koji još nisu sagrađeni. Horde divljih mjeseca laju na zvijezde. U meteorima postoje riječi koje nisu od ovoga svijeta. Kada se sve rasprsne kao astralni balon, iz tih krhotina nastat će jezik, kojim će biti napisana beskrajna pjesma.

*** 

Bljesak pred očima. Žute tačkice plove kanalima očnog živca. Slike jure u nepostrojenim gomilama prema gladnoj memoriji, gdje sve žamori i zuji od silnih skladištara koji znaju svoj posao. Slike im same dolaze u naručja i konačno se opuštaju. Um je nježan stroj i prepun je iskričavih boja, od kojih stvara najfinije tvarne i nestvarne predmete. Tu plešu bjelokose aveti, mrtvi ratnici u čeličnim oklopima, zajapurena djeca, mitski ljubavnici, lepršava borna kola, vječno zelena trava na tjemenima nepoznatih božanstava, sve pleše po notama slučaja i nema tu nikakvog ljutitog dirigenta. Želja je kolovođa. San daje ritam svemu. Ovaj ples je vječan. I on pozdravlja i izvanjsko i unutrašnje Sunce, a ono je izdašno i milostivo prema živom i neživom svijetu. Ono u uspavanoj tvari humusa prepoznaje snagu kojoj ni vrijeme ne može ništa. Snaga je prodor u nebo. Snaga je ono što tjera vodu života kroz uzan fitilj vlati trave, da ova zapleše, odjevena u zelenu kraljevsku odoru, u praskavom kolu vasione. Ovaj ples je vječan. Ova radost je biljna, a to je samo početak onoga što slijedi. Kosti su teške, zemlja je lagana. Ništa nije mrtvo zauvijek. Pogledaj onaj Ljubičasti cvijet, u njemu se krije nečiji osmijeh. Kad trava postane Nevjesta tijelu i to je ples na putu za podzemni svijet. Ništa nije mrtvo zauvijek. U humusu gliste su zmijolike sirene, što stvaraju boju za završni make up. Ni ovaj suhi pustinjski vjetar, pomalo nepriličan za mart, vjetar na čijim razbarušenim pramenovima putuje Crna armada anđela, nije samo ruka ništitelja, već i onoga koji svuda baca sjemenke tvari i privida. Ništa nije mrtvo zauvijek. Nastupajući karneval uvodi nas u ljeto. Šumske hlorofilne fontane su oživljene iznova. Iz malih livadnih česmi teku curci zelenog. Zemlja je otvorila svoj ogromni hidrant. Drveće će dodirnuti krajnje nebo. Bit će to savršen poljubac na božanski pogon. 

*** 

Na duguljastim kopljima zaspalo je sunce. U paukovim mrežama zarobljen je smisao jutra. Treba li pozdraviti mladi kosmos jutra? Poljubiti zemlju dok još je hladna i mrtva od sna, milovati nišane obojene bijelim krečom, zaliti cvijeće zarobljeno u saksijama, ostaviti mrve na prozoru za leteće putnike, vjerovati da ništa nije jednostavnije od nabujale žute kružnice koju zovemo sunce, u čijem središtu kuca džinovsko neutronsko srce. Trepetljike sunčevih zraka prolaze kroz zelene kapije tajni, probijaju oklope od zemlje, ispod kojih svjetlucaju kosti davno zaspalih ljudi. Dole je blaga studen. Dole je ljekovita tama. Dole se zalutale misli kriju u tunelima voluharica. Dole je krv pretvorena u živu vodu. Dole su krivovrate sablje, štitovi prepuni ožiljaka, teške kacige, žicom ispleteni pancirni prsluci, bronzani vršci kopalja, nepoderive crne zastave, bojna oprema ostavljena da odleži u vremenu kao vino. Dole kočoperni konji pasu gavranovu polutamu. Dole sjedokosi ratnici pjesmom zacjeljuju rane. Dole su sve bitke odsanjane sem jedne, a to je ona odsudna. Dole su djevojke, buduće žene oblaka. Dole starci ne ječe i ne boje se smrti, jer znaju da ništa nije mrtvo zauvijek. Dole se djeca kupaju u kobaltnim jezerima. Dole nema rijeke iz koje se pije zaborav. U mineralu su zarobljene kapi, što bile su suze. Dole ne postoje glagolska vremena, osim onog koje je neprestano sadašnje. Dole se krije podzemna suština gornjeg svijeta. Dole se ne nalazi naličje gornjeg svijeta. Dole su slijepi miševi preobraćeni u slavuje. Dole ništa nije mrtvo zauvijek.  

*** 

Lelujavi svjetovi vise na volšebnim konopcima. Odjednom se sve zaustavi, kretanje prestane, i plavičasti uzdusi životne energije isparavaju u nebo. Negdje gore, vrhovni zvjezdoznanac, golemim mrežama hvata neodlučne duše i upućuje ih prema vratima kosmičkih tunela, što vode prema višim nebeskim kvartovima. Tu žive terazije svih dimenzija i oblika, jer svako biće ima svoju mjeru. Zvjezdani karavani putuju ka gradovima koji još nisu sagrađeni. Horde divljih mjeseca laju na zvijezde. U meteorima postoje riječi koje nisu od ovoga svijeta. Kada se sve rasprsne kao astralni balon, iz tih krhotina nastat će jezik, kojim će biti napisana beskrajna pjesma.

Sarajevo 2001,
Faruk Šehić