ČUVAR IZBAVLJENJA

Faruk Sehic

ČUVAR IZBAVLJENJA

(povodom grafičkog serijala Drugo putovanje Admira Mujkića)

Činjenice koje govore u prilog tome kako je rat kao tematska građa definitivno stvar prošlosti stoje, naravno na krhkim, staklenim nogama. Najnovija grafička postavka Admira Mujkića pod metaforičkim nazivom Drugo putovanje još je jedan dokaz koliko je nespoznatljiva i neshvatljivo velika tragedija rata u Bosni i Hercegovini. Oni koji su požurili sebi i svijetu obznaniti kako je rat potrošena tema kojoj se nema smisla više vraćati ionako ne pripadaju ovome vremenu i ovoj stvarnosti, jer se nemaju snage   suočiti sa najvećim izazovom – vlastitom traumom i boli kao univerzalnom vrijednosti. Riječ je o onim događajima koji iz temelja mijenjaju čovjekov pogled na život, pa je rat kozmička kataklizma koja se dešava i nakon njegova formalnog završetka, ona vrsta kozmičke propasti koja u svemiru ima minoran odijek, ali u ljudskoj duši nalazi svoj tajanstveni sadržaj. Duša je ta koja piše povijest samoga čovjeka, i ona nikada neće ući u debele udžbenike i prašnjave knjige bombastičnih naziva jer je to ona vrsta povijesti koja će svoje najbolje utočište naći u umjetničkim djelima. Serija grafika Drugo putovanje ulazi u nenapisanu enciklopediju općeljudske duše čiji početak seže do Gilgameša i Homera, tako da svaki umjetnički artefakt, bilo knjiga, grafika, skulptura ili video rad nadopunjava ovu mega knjigu čovječanstva o kojoj su ne tako davno sanjali veliki filozofski i literarni duhovi 19-tog i 20-tog stoljeća.

  Ako je prethodni Mujkićev grafički rad Male zemlje za svoje ishodište imao neobične svjetove mašte i snova, ova izložba bazirana je na sasvim vidljivoj ljudskoj figuri, koja je opet uronjena u predijele odsanjane tradicije, čime biva iznova predstavljena u izmijenjenom kontekstu pojedinačnog čovjeka koji nosi ime Mujkićevog stvarnog i mitskog zavičaja. Svi elementi koji pripadaju baštini i jednoj cjelokupnoj kulturi, koja je nestala kao Atlantida, dobijaju nove semantičke dimenzije, jer komuniciraju sa današnjicom kao bića i predmeti koji su upravo izronili iz usmene predaje sijajući jarkim i novim sjajem. Ovo ponovno sanjanje prošlosti po mitskoj i epskoj matrici nimalo ne djeluje anahrono jer je sve postavljeno u okvir netom završenog rata, pa se ovi grafički listovi mogu iščitati i kao rekonstrukcija arkadijskog doba koje se nikada neće vratiti. Naravno da  Mujkićeva grafička vizija ne završava samo na tome već se razvija u raznim smjerovima, od kojih je meni možda najzanimljiviji, pored figura od fragmenata (što neodoljivo podsjećaju na sakatost našega svijeta), upravo taj prijelaz od ljudske duše ka samoj duši svijeta prirode. Ili mi se sve to samo čini, jer Mujkićeve grafike mogu biti i amalgami, tajne miksture koje sadrže sve navedeno, izvedene majstorskom rukom i osjećajem za harmoniju boja i oblika.

  Ako ratne ožiljke i posvete ostavimo po strani (jedna od Mujkićevih grafika predstavlja grupni portret ratne jedinice u kojoj je autor bio), kao i niz fotografija na kojima se nalaze Mujkićevi preci u ratnim odijelima tri različita vremena i države pa sve do samog autora u uniformi Armije BiH, što jasno zaziva ideju o ratu kao obredu koji se na ovim prostorima, nažalost, stalno repetira, onda možemo doći do, po meni, ključne niti ove postavke, a to je bliskost čovjeka sa prirodom. Ovaj novi/stari osjećaj panteizma i sveprožimajuće snage prirode, koji se obnavlja u nama čak i nakon fizičke smrti, predstavlja svojevrstan himnični doživljaj prirode i čovjeka unutar iste. U Mujkićevom mikrokozmosu ljudi pričaju sa pticama, čuvaju vodu, zemlju, znanje, druže se sa zmajevima, poskocima ili sokolovima. Mujkić stvara vlastitu hijerarhiju ljudi i drugih živih bića dajući im različite emocije sadržane u pokretima figura od fragmenata, i još više u fantastičnim nijansama boja kao što je to slučaj sa grafikama Čuvar Vode ili Čuvar Vode II, gdje autor suprostavlja nijansu crvene i plave boje – vode  iz koje izrastaju njeni čuvari u cjelovitoj simbiozi. Svi ti čuvari su savršene i idealne ličnosti, onakve kakve u našemu svijetu rijetko možemo sresti, i kakve nam je Mujkić prikazao kao baštinike vrlina, emocija, i magičnih dobrohotnih moći nad živim stvorenjima u svemiru kojim struji jedinstvena duša, ona što bdije nad svim stvarima i pojavama materijalnog postojanja, ona koja još nije opisana i koja se ne da opisati, ona koja se opire čovjekovoj želji da sve stavi u određenu formu koja će nakon nekog vremena postati samoj sebi svrha. Često se na ovim grafikama pojavljuje jedno protejsko biće koje može imati oblik letećeg križa ili nekog bića nalik meduzi, koje se obično nalazi na samom trupu Mujkićevih junaka. Ono može biti mali pečat života ili očiti religijski znak pomiješan sa izrazito orijentalno – islamskim simbolima Krajišnika i Čuvara, pa se Mujkićevi junaci mogu shvatiti i kao mjesta gdje se (na tijelima, a ne na državnim teritorijama) susreću religije i kulture kao simbiotički elementi identiteta jedinstva u različitosti, bez obzira koliko to danas djeluje naivno i utopijski u odnosu na dnevno-političku stvarnost, prava vijest je da stvarnosti uopšte i nema / uđimo u tihi i nježni vrt, piše Rumi u jednoj svojoj pjesmi. I vrijeme je da uđemo u krajolike Mujkićevih grafika, na kojima umjetnost iznova potvrđuje sebe kao katarzu (minijaturnu, ali snažnu), koja će pomoći našoj sakatoj zbilji da prevlada vlastiti očaj.

Faruk Šehić